Autor : Boris Dežulović
Premro sam od straha, priznajem, kad je predsjednik Evropskog vijeća i bivši poljski premijer Donald Tusk na svečanoj sjednici Hrvatskog sabora kurtoazno primijetio kako „niko Hrvate ne može razumjeti bolje od Poljaka“, pa pjesnički zaneseno ustvrdio kako „nije slučajno da poljska himna započinje kao vaša…“.
Premro sam od straha u tom trenutku, čekajući da gospodin Tusk uzme vazduha i za govornicom nadahnuto zapjeva početak poljske himne, stari dobri Mazurek Dąbrowskiego – mazurku generala Jana Henryka Dąbrovskog - pa da nastane krš i lom, da biskupi, generali, zastupnici i novinari skoče na visokog gosta kad krene pjevati pjesmu odnekud svima vrlo dobro poznatu, identičnu onoj zloglasnoj „Hej, Slaveni“, kojoj je tekst, u ono doba prije ZAMP-a, Zakona o autorskim pravima i ministra Pave Barišića, Jugoslavija maznula od slovačke himne – „Hej Slováci, ešte naša slovenská reč žije“ - a melodiju, kako znamo, od Poljske.
Nije, međutim, predsjednik Evropskog vijeća mislio na melodiju, nego na tekst. „Nije slučajno da poljska himna započinje kao vaša…“ - rekao je tako gospodin Tusk, pa nastavio - „…domoljubna pjesma 'još Hrvatska ni propala dok mi živimo.“ Koju je Ljudevit Gaj, nota bene - u ono doba prije ZAMP-a, autorskih prava i ministra Barišića - maznuo od poljske himne, Dąbrovskijeve mazurke: „Jeszcze Polska nie zgineła, kiedy my żyjemy.“
Sva je šteta, eto, da poljski diplomata nije na kraju i zapjevao, jer krš i lom koji bi nastao dok „Još Hrvatska nije zginela…“ usred Sabora pjeva na melodiju „Hej Slaveni“ bio bi lijep šlagvort za nastavak govora, u kojem je gospodin Tusk časni Sabor podsjetio kako su „prije dvadeset pet godina Evropa i Ujedinjeni narodi priznali vašu nezavisnost, vjerujući da će Hrvatska postati dijelom političke zajednice za koju su sloboda, mir, poštovanje prema drugima i pridržavanje međunarodnih propisa istinski prioritet“.
„Niste nas iznevjerili, dobro ste iskoristili tih dvadeset pet godina“, nastavio je, naime, visoki gost, pa poentirao: „Noseći teret teških iskustava i vidajući rane nakon okrutnog rata, uspjeli ste svoj narod zaštititi od mržnje i započeli veliki zadatak izgradnje moderne, evropske države. Vi ste znak nade u promjenu teške sudbine koja je ovaj dio Evrope stoljećima stavljala na velika iskušenja.“
Diplomatija je ozbiljna vještina, nije to zajebancija, diplomatski jezik bogatiji je od pjesničkog, valja njime izreći stvari koje ne bi umio izreći niti Vilijam Batler Jejts na metamfetaminima, ali gospodin Donald Tusk postavio je sasvim novi standard, podigavši diplomatsku rječitost na dosad neistraženu transcendentalnu visoravan.
Odati hrvatskim saborskim zastupnicima, recimo, priznanje za izgradnju države koju krase „sloboda, mir, poštovanje prema drugima i pridržavanje međunarodnih propisa“, to zaista mogu još samo pjesnik na teškim halucinogenima i diplomata na svečanoj sjednici. Pohvaliti ih pak jer su „dobro iskoristili ovih dvadeset pet godina“ može još samo diplomata na svečanoj sjednici. Objasniti, međutim, da su „dobro iskoristili ovih dvadeset pet godina“ jer su „uspjeli svoj narod zaštititi od mržnje“, to se za cijeloga svog istorijskog staža nije usudio reći ni Prvi Predsjednik Jedine Nam i Vječne Hrvatske dr Franjo Tuđman. A govorimo o čovjeku koji je pri zdravoj pameti vidio zelene i žute vragove.
Samo, eto, da je gospodin Tusk zapjevao poljsku himnu, vidio bi koliko su Hrvati „zaštićeni od mržnje“. Pa poželio da je i on od te mržnje tako zaštićen.
Štošta se, naime, može reći o današnjoj Hrvatskoj – gospodin Tusk će to znati bolje od mene, ja sam samo novinar i čitava se moja imaginacija svodi samo na onih preciznih: ko, što, kada, gdje i zašto, dočim blagoglagoljiva diplomatija barata raskošnim vokabularom laži, svim zapravo pomoćnim blagoglagolima ovog svijeta osim onih preciznih ko, šta, kada, gdje i zašto – baš sve i svašta može se reći o njenih prvih dvadeset pet godina, samo jedna stvar ne može ni pod kakvim okolnostima i opijatima: da je „uspjela svoj narod zaštititi od mržnje“.
Da je gospodin Donald Tusk rekao kako je „Hrvatska danas među najrazvijenijim i najprosperitetnijim zemljama Evropske unije“, ne bi toliko lagao: isto nam je, uostalom, pobijedivši onomad na predsjedničkim izborima obećala Kolinda Grabar Kitarović. Sve da je predsjednik Evropskog vijeća u Saboru rekao kako su Hrvati dobro iskoristili prvih dvadeset pet godina i izgradili državu u kojoj Sunce sja i noću, koritom Save teku brzaci domaćeg vrcanog meda od divlje orhideje i punomasno ptičjeg mlijeka, javni prevoz zlatnim kočijama s letećim bijelim jednorozima je besplatan, a iz bankomata izlaze mali ljubičasti leptirići - još uvijek bi to bio upravo socrealistički prikaz hrvatske stvarnosti u odnosu na meskalinsku fantazmagoriju o Hrvatima zaštićenim od mržnje.
Naprotiv, dvadeset pet godina nakon međunarodnog priznanja jedino čega u Hrvatskoj još uopšte ima jeste čista, koncentrirana mržnja, i kad bi se u četiri-pet riječi morao svesti saldo naše četvrtvjekovne državnosti, bila bi to „zemlja u kojoj se mrzi“. Mržnja je glavni nacionalni resurs, mrze u Hrvatskoj čak i pjesnici i duhovnici, sve i jedino što Hrvata danas nacionalno i državotvorno definiše jeste sirova i neprerađena mržnja prema nehrvatskom. A nije pritom mržnja šikljala iz Zemljine utrobe, niti padala iz tmastih oblaka: istrajno su je i sistemski svih tih godina uzgajale i besplatno dijelile upravo institucije hrvatske države, one koje će Donald Tusk pohvaliti što su „uspjele svoj narod zaštititi od mržnje“. I tako „dobro iskoristiti ovih dvadeset pet godina“.
Na bezbroj se načina, naime, dade iskoristiti dvadeset pet godina, nije to malo, u dvadeset pet godina carska je Rusija kroz osam vremenskih zona izgradila deset hiljada kilometara transsibirske željezničke pruge, stari Egipćani su u toliko vremena sagradili Veliku piramidu, i taman da su mladi Hrvati – umjesto što su gradili pruge - četvrt stoljeća klesali dva i po miliona dvotonskih kamenih blokova, pa ih teglili do ličke Krbave i tamo slagali na stotinu pedeset metara visoku hrpu, pametnije bi i bolje iskoristili tih dvadeset pet godina, nego što su za to vrijeme gradili državu u kojoj na kraju neće biti ničega osim puste netrpeljivosti i mržnje.
Nauka bi, je.i ga, lakše objasnila divovsku piramidu na Krbavi nego neobjašnjivu, golemu i besmislenu hrvatsku mržnju, Lika bi ekonomski procvala, a nešto bi barem ostalo iza nas, jednom kada nas – kao i svega besmislenog i nesvrsishodnog u prirodi – nestane s lica Zemlje. A Donald Tusk bi na svečanoj sjednici hrvatskog Sabora čista srca mogao reći kako smo „noseći teret teških iskustava i vidajući rane nakon okrutnog rata uspjeli sagraditi veličanstvenu kamenu piramidu četiri metra veću od one Keopsove“.
Svakako, imalo bi više smisla. A bogami i nade.
Ovako, ako smo za predsjednika Evropskog vijeća mi „znak nade u promjenu teške sudbine ovog dijela Evrope“, bojim se da ni za „ovaj dio Europe“, ni za Evropu u cjelosti, nema mnogo nade.
wwwbuka.com